Gotovo cijeli svijet je zahvatila pandemija, stručno nazvana, medicinskim rječnikom COVID-19, a u svakodnevnom govoru poznatija kao Korona virus. I dok se istražuju i pretpostavljaju uzroci i počeci ove pandemije, društveni život se nastavlja. U moru negativnih stvari koje je donijela sa sobom, izrodila je žene vrijedne pomena koje su zbog neimanja prilike da javno govore bile u sjeni, ili pak nepoznate široj javnosti. Neke od njih nas svakodnevno izvještavaju o stanju u svojoj državi sa korona virusom, daju nam upute, upozoravaju nas, ali isto tako rade na pronalasku mogućeg lijeka. Žene koje je pandemija gurnula u prvi plan, poput Aide Pilav koja je direktorica Zavoda za javno zdravstvo Kantona Sarajevo i ujedno i šefica kriznog štaba KS, zatim Darija Kisić Tepačević koja obavlja funkciju zamjenice direktora Instituta za javno zdravlje “Milan Jovanović Batut”, te Alemka Markotić direktorica Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihajlović”.
U mogućnosti smo da svaki dan, putem medija, vidimo ove hrabre i pametne žene kako ulažu svoje napore i olakšavaju nam borbu protiv nevidljivog neprijatelja. Takođe, svakodnevno nas izvještavaju o novootkrivenim detaljima zaraze, novooboljelim i onim sretnima koji su izliječeni. Daju nam upute kako da zaštitimo sebe i druge.
Vrijedno ih je spomenuti i zahvaliti se na svemu što rade za nas. Itekako je bitno znati da ovakve stručnjakinje potiču, rade i žive u zemljama kao što su Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija.
Međutim, šta je sa heroinama koje svoju bitku bore, a društveno su nevidljive. Kao da ih društvo smatra zaduženim od strane prirode za posao koji obavljaju. Svakodnevno su direktno izložene opasnosti zaraze, te isto tako toj zarazi izlažu svoje najmilije. A spona između njih i nas je ogromna. Možemo se ohrabriti i reći, zavisimo od njihovog odlaska na posao u ovim danima. Prosto, niko se čak nije ni potrudio da zamisli u glavi jedan dan bez odlaska na posao tih žena.
Govorim o medicinskim sestrama i radnicama u supermarketima.
Medicinske sestre nemaju mogućnost da ostanu kući i svoj posao obavljaju od kuće. One su u ovim danima mobilne više nego inače. Kako je situacija sa pandemijom Korona virusa izuzetno brzo eskalirala, nisu bile u mogućnosti da se pripreme, niti da se zdravstveni sistem pripremi i organizuje tako da na bilo kakav način olakšaju rad osoblju. Uz veliki oprez i zaštitnu opremu koja žulja, smeta, ograničava kretanje, te je neprirodno da ljudsko tijelo bude pod “oklopom” cijeli dan i tako funkcioniše, nosi dodatan teret. Svakodnevnim naglašavanjem fizičke distance, uviđamo da, medicinskim sestrama je nemoguće da poštuju ovo pravilo, šta više, u stalnom su kontaktu i dodiru sa pacijentima. Situacija se otežava spoznajom da sada pored zaraženih pacijenata imaju i svoje redovne pacijente, pacijente koji su već bili u bolnici, operisani ili su bili u lošem zdravstvenom stanju, te su tu i pacijenti koji dolaze na redovnu kontrolu i po redovnu terapiju. A i ljudsko tijelo je “kvarljivo” čime imamo i pacijente koji su zatražili medicinsku pomoć neočekivano. Raditi ovako stresan posao, gdje ste vi itekako odgovorni, jer sada ste čak i potencijalni prenosioc zaraze. Zamislite koliki teret je naslonjen na mala leđa medicinske sestre koja, zarazi li se, prenosi zarazu sa sebe na pacijente, na kolege, te ono posljednje pri odlasku kući, prenosnica je zaraze svojim najmilijima. U mislima sa svojim najdražimo, molitvom na usnama i nadom u grudima, kao pčele radilice brinu o svojim bolesnicima, ohrabruju ih, jedine su koje su im porodica, podrška i razgovor. Znati šta prolazi pacijent, davati mu nadu, bodriti ga, podizati ga kada krene da pada i slaviti njegovu pobjedu nad bolešću su samo mali dio posla koji obavljaju medicinske sestre.
Malo je riječi koje će opisati unutrašnju i vanjsku borbu ovih heroina koje pored psihičkog stresa i fizičkog umora, nose breme društvene odgovornosti, teže od svih rudnika blaga.
Druga skupina prvog fronta su uposlenice supermarketa i prodavnica. Za njih je početak pandemije bio teži nego dani koji su odmicali. Spoznajom da dolazi neka bolest, ljudski mozak se počeo brinuti, srce strepiti, a jedino rješenje, građani su vidjeli u nagomilavanju namirnica. I nije to ništa čudno za žitelje države u tranziciji. Strah se vuče još od prije dvadeset i koju godinu, pa je pandemija samo promiješala slamkom vidljivu prašinu strepnje. Nagomilavanjem namirnica, rastao je umor prodavačica. Neprekidno su dopunjavale police, teglile robu iz magacina, te pakovale i pomagale kupcima. Okružene ljudima u strahu, koji pored pozdrava naredaju još million neprovjerenih informacija i lažnih vijesti. Koliko god se trudile da ostanu pribrane, da potisnu strah i zabrinutost, negativnu energiju koju je nametnula situacija, nosile su sa sobom i vješto skrivale. Kako je pandemija nastupila nenadano, zalihe zaštitne opreme kao što su maske i rukavice, nije bilo za kupiti. Tako su uposlenice trgovačkih centara bile prisiljene da budu nezaštićene ili da imrpovizuju neki vid zaštite. Na njihov poziv su se odazvale krojačice, žene koje su tih dana morale napustiti svoja radna mjesta, ali su se suosjećale sa prodavačicama, te su im sašile višekratne zaštitne maske. Žena za ženu. Žena uz ženu. Pokazale su koliko je bitno da stojimo i podržavamo jedne druge.
Potreba za hranom i pićem, potreba za odlaskom u kupovinu, stvara nam potrebu da čuvamo i pazimo prodavačice. Žene koje odlaskom na posao rizikuju da zaraze sebe, te time budu i potencijalni prenosioc zaraze, kako na mušterije kojih je danas veliki broj, tako i na svoje ukućane. Trude se da nam omoguće osnovne namirnice, ono bez čega ni u ovako teškim i zahtjevnim danima ne možemo. Strahuju od, kako kažu, onih koji su nesavjesni i neodgovorni. Ne boje se ratnice bitke, boje se da nedužni nastradaju. Svjesne su one da građani zavise od njih, ali mi nismo svjesni da su tako malo plaćene za rizik kojemu se izlažu zadnja dva mjeseca.
I nisu one samo žene koje rade kao medicinske sestre ili kao uposlenice supermarketu, one su žene koje pored svog posla brinu da im je porodica zaštićena, obezbijeđena hranom i pićem, da su na sigurnom, da su djeca završila zadaće i prisustvovala nastavi, ali se isto tako boje i kolike su šanse da ostanu bez posla. Sljedeći put, ulaskom u supermarket, zaštitimo se i nasmijmo se, olakšajmo im rad. Dajmo podršku medicinskim sestrama na način da poštujemo preporuke medicinske struke.
S dozom velikog straha i izuzetnog opreza, svakodnevnica nije stala, niti smije, niti može. Ljudski životi zavise od obavljanja poslova doktora, policajaca, kriznih štabova, ali isto tako i medicinskih sestara i radnica u supermarketima.
Zato jedno veliko HVALA za sve koji na posao odlaze zbog nas, a mi zbog njh ostajemo kod kuće.
Autorka: Indira Muharemović